Zorana Arunović je jedna od najuspešnijih srpskih strelkinja, višestruka evropska i svetska šampionka, poznata po izuzetnoj preciznosti, mentalnoj snazi i nepokolebljivoj volji za pobedom. Rođena 22. novembra 1986. u Beogradu, Zorana je od malih nogu znala da želi da postigne velike stvari u sportu, a inspiraciju je pronašla u svojoj starijoj sestri Jeleni, takođe vrhunskoj strelkinji. Njena posvećenost streljaštvu donela joj je brojne medalje na svetskim i evropskim prvenstvima, uključujući zlato na Svetskom prvenstvu u Minhenu 2010. godine, gde je postala svetska prvakinja u disciplini vazdušni pištolj na 10 metara. Na istom takmičenju osvojila je i pojedinačnu i ekipnu srebrnu medalju, rame uz rame sa sestrom Jelenom i legendarnom Jasnom Šekarić u disciplini malokalibarski pištolj na 25 metara. Time je postala prva sportistkinja iz Srbije koja je obezbedila vizu za Olimpijske igre u Londonu 2012. godine.
Svoju briljantnu karijeru krunisala je na Olimpijskim igrama u Parizu 2024. godine, gde je zajedno sa Damirom Mikecom osvojila zlatnu medalju u disciplini vazdušni pištolj 10 metara za mešovite parove, potvrdivši svoj status vrhunske sportistkinje i ponosa srpskog sporta. Osim što briljira na strelištu, Zorana je i akademski ostvarena – diplomirala je na Filološkom fakultetu, gde je studirala ukrajinski jezik. Njena upornost, predanost i ljubav prema sportu učinili su je uzorom mnogim mladim sportistkinjama, a kao ponosna članica srpske reprezentacije nastavlja da pomera granice i donosi prestižne medalje Srbiji.
Kako si se osećala u trenutku kada si osvojila zlato na Olimpijadi? Da li je taj momenat bio onakav kakvim si ga zamišljala?
To je jedan od onih trenutaka koje ću pamtiti celog života. To je trenutak kada se moj um najzad umirio i kada je sve ono što sam radila u prethodnih 20 godina u potpunosti dobilo smisao. Uvek sam mislila da ne može biti istina kada neko kaže da mu u trenutku najvećeg uspeha pred očima prolete svi oni teški momenti i da najzad sve to dobije smisao, ali meni se upravo to desilo. Svi teški trenuci, sve suze, sve neprospavane noći, sve situacije koje su delovale bezizlazno, sva preispitivanja i neodustajanje od tog mog višeg cilja – bukvalno sve mi je u tom trenutku proletelo pred očima.
Streljaštvo je sport koji zahteva ekstremnu preciznost, kontrolu i mentalnu snagu. Kako izgleda tvoj proces pripreme za velika takmičenja?
Bez obzira na veličinu takmičenja, proces pripreme je uvek isti. Da li je u pitanju prvenstvo regiona ili prvenstvo Evrope, pripremam se da postignem najbolji rezultat koji u tom trenutku mogu. U nedelji imam šest trenažnih i takmičarskih dana i jedan slobodan dan za oporavak. Dnevno su najčešće dva treninga – jedan streljački i jedan trening snage, uz psihološku pripremu i oporavak. Na dnevnom nivou to otprilike vremenski bude koliko i jedan radni dan.
Koliko je disciplina važna u sportu kao što je streljaštvo? Da li misliš da je ženama možda lakše da budu disciplinovane i posvećene ovom sportu?
Mislim da je disciplina neverovatno bitna u svakom sportu, pa i u streljaštvu. Neki sportovi dopuštaju malo više kreativnosti u izvođenju, naš ne toliko. Takođe, smatram da disciplina ne poznaje polove, te da je muškarcima podjednako teško da budu disciplinovani u sportu koliko i ženama.
Kada pogledaš svoju karijeru unazad, koji trenutak smatraš prekretnicom? Da li postoji neko takmičenje ili odluka koja je oblikovala tvoju sportsku priču?
Prekretnica je definitivno bila u svakom trenutku kada sam imala priliku i želju da napustim sport, a nisam to uradila jer sam znala da postoji zadatak koji nije ispunjen, medalja koja nije osvojena, a znam da mi pripada. Ovu medalju sam čekala i za nju jako vredno radila 14 godina. U međuvremenu sam došla do mnogo velikih medalja, ali olimpijska mi je iz jednog u drugi ciklus izmicala. Nakon svakih Igara bih se pitala da li je ovo možda znak da je vreme da prekinem sa sportom, da sačuvam sebe ovih razočarenja. Međutim, prvenstveno uz Jeleninu pomoć, a onda i podršku svojih najmilijih i svojih saradnika, pronalazila sam novu i svežu snagu da dam sebi još jednu šansu.
Koliko je ženama u sportu teže da dođu do vrha? Da li si se u svojoj karijeri susrela sa stereotipima ili izazovima samo zato što si žena u sportu?
Usudiću se da kažem da je poprilično komplikovano biti žena u sportu na vrhunskom nivou. Prvenstveno, iz perspektive fiziologije, naša tela svakog meseca prolaze kroz izuzetno velike promene koje mogu dramatično da utiču na naše sportske performanse. Ukoliko želimo da budemo vrhunske sportistkinje i imamo porodicu, mi smo primorane da planiramo živote u odnosu na olimpijski ciklus. Proširenje porodice se, po difoltu, radi u post-olimpijskoj godini. Ukoliko se promaši taj period, ceo četvorogodišnji ciklus je ugrožen. Dakle, to su izuzetno velike stvari na koje žene moraju da paze.
Na koga si se ugledala dok si odrastala? Ko su tvoji sportski uzori, bilo iz streljaštva ili iz drugih sportova?
U mom sportu najveći uzor mi je definitivno bila sestra. Uvek sam želela da budem kao ona. Ona je u mojim očima uvek bila najbolja, ma kakvi njeni rezultati bili. Kada sam i ja došla na neki viši nivo, uloge su se malo promenile, ali Jelena je i dalje ostala moj idol zbog svog odnosa prema streljaštvu, zbog svoje pasije prema ovom sportu i konstantne potrage za načinima kako da se unapredi, a onda i kako mene da unapredi. Jedna od naših najboljih odluka bila je da počnemo da radimo zajedno i to je definitivno najplodonosniji period moje karijere.
Svakako, sve mi strelkinje dugujemo veliku zahvalnost onim ženama koje su nam utabale put.
Kako streljaštvo utiče na tvoj svakodnevni život? Da li ti je pomoglo u donošenju odluka, samopouzdanju ili načinu na koji se nosiš sa stresom?
Streljaštvo me je naučilo istrajnosti, tačnosti, odgovornosti. Naučilo me je tome da svakoj životnoj situaciji mogu da pristupim kao svom treningu. Ako me nešto muči, odmah pristupam pravljenju plana i taktike kako to da razrešim. Naučila sam kako da donosim odluke u teškim trenucima, ali i da podnesem odgovornost za pogrešne poteze. Naučila sam da verujem sebi i svojoj proceni.
Šta bi poručila mladim devojkama koje žele da se bave sportom, a možda se dvoume jer misle da je teško ili da nije za njih?
Poručila bih im da se uvek sete da je sport za svakoga i da ne poznaje pol, godine, fizičku spremu, veroispovest, seksualno opredeljenje. Sport je za svakoga. Koliko za dečake, toliko i za devojčice. Ukoliko mislite da određeni sport nije za vas, probajte sa nekim drugim. Sport je igra i ima višestruke benefite u životu svakoga od nas.
Sigurno će biti teških trenutaka, ali teški trenuci su sastavni deo života, a ne samo sporta. U svojoj karijeri sam najveće progrese pravila nakon nekih teških perioda i definitivno mi nijedna “laka” pobeda nije bila slatka koliko one nakon teških momenata. To su one koje su me najviše naučile i koje ću uvek pamtiti.
Osmi mart je simbol ženske snage i upornosti – šta za tebe znači ovaj datum i da li postoji neka žena iz sporta ili van njega koja te posebno inspiriše?
Osmi mart me svaki put podseti na to da smo izuzetno daleko od ravnopravnosti, ali smo svakog dana sve bliže njoj.
Hvala Zorani što je sa nama podelila svoje inspirativno iskustvo, snagu i posvećenost koje su je dovele do najvećih sportskih visina. Njena priča je dokaz da se upornošću, disciplinom i verom u sebe mogu ostvariti i najambiciozniji ciljevi. Verujemo da će njene reči motivisati mnoge da istraju u svojim sportskim i životnim izazovima.
Fitpass joj želi još mnogo uspeha i novih pobeda na putu ka budućim sportskim uspesima!